Zviždanje nije dovoljno

Mart 2016.

Opoziciono nastrojeni građani koji nisu članovi ili simpatizeri stranaka, a takvih je najviše, svesni su da u ovom trenutku Vučić uživa podršku najvećeg broja opredeljenih birača, da je vanredne izbore raspisao ubeđen da će zahvaljujući toj činjenici pobediti i umesto dve, vladati još četiri godine. Racionalno sagledavajući postojeće stanje stvari, oni bi bili zadovoljni kada bi se u takvim okolnostima aktuelnom premijeru zadao jedini moguć udarac, a to je da se njegova pozicija legitimnog vladara zameni pozicijom nelegitimnog, tako što bi mu vanredni izbori propali. Računica kaže da su smetnja ostvarenju takvog scenarija upravo neki drugi, takođe opoziciono nastrojeni građani, ali oni koji su članovi ili simpatizeri konkretnih stranaka.

Sve ankete pokazuju da će izlaznost na vanredne izbore biti oko pedesetipet procenata. Kada bi opozicija, umesto što vodi kampanju povećanja izlaznosti, pozvala na bojkot ovih izbora, Vučiću bi nakon prebrojavanja glasova bilo jasno da je "skraćenje mandata" bila jako loša ideja. Pokazalo bi se da on, uz sve satelite i lažne opozicionare, ne može da izvede na birališta ni polovinu biračkog tela i tako bi automatski pale u vodu priče o većinskoj podršci koju navodno uživa u društvu.

Opoziciji bi trebalo da bude lako da se dogovori o bojkotu jer za to ima snažne argumente: skupština nije raspuštena zbog krize parlamentarne većine ili pada vlade već u cilju produženja lične vlasti, a uslovi u kojima izbori treba da se sprovedu nisu ni približno fer, demokratski i ravnopravni za sve učesnike. Konačno, u dogovoru oko bojkota nema mučnih pregovora oko procenata na izbornim listama i personalnim rešenjima, što je uvek veliki kamen spoticanja.

Zašto onda opozicija neće zadati trenutno jedini moguć, a vrlo snažan udarac Vučiću? Zašto se neće suprotstaviti praksi da se na izbore ide kad god se vladaru prohte da trenutnu popularnost iskoristi za dobijanje novog mandata? Zašto će pristati na izbore u atmosferi odsustva medijskih sloboda pa čak i fizičkog nasilja prema svojim aktivistima? Odgovor na ova pitanja leži u činjenici da partije i stranke, kao što im i naziv kaže, uvek zastupaju samo parcijalni, odnosno interes neke strane. Opozicione stranke na ove vanredne izbore izlaze da bi ostvarile svoj, a ne interes većine opoziciono nastrojenih građana. One trče ovu izbornu trku da bi postale ili opstale parlamentarne i tako sebi obezbedile prihode iz budžeta za rad ili vraćanje dugova, da bi svojim funkcionerima osigurale poslaničke plate, razne druge privilegije i nešto veću medijsku pažnju. Ostvarivanjem svojih parcijalnih interesa, opozicione stranke će na ovim izborima omogućiti i Vučiću da ostvari svoj: pobedu i produžetak legitimne vlasti.

Takvo ponašanje stranaka nakon raspisivanja izbora, koliko god izgledalo sebično i nemoralno, potpuno je razumljivo pa čak i opravdano, jer se radi o interesnim organizacijama. Gorak ukus jedino ostavljaju tvrdnje da im je cilj nešto drugo, jer je to poigravanje s inteligencijom onih od kojih se očekuje podrška, poigravanje koje građani moraju sami da prepoznaju i na njega adekvatno reaguju. U politici je ponekad kao u sportu: zvižduci s tribina nisu dovoljni da bi podstakli promenu u igri, jer zvižde oni koji uredno plaćaju ulaznice. Akteri na terenu se ozbiljno zamisle i nešto promene tek kada su tribine i blagajna prazni.